Kada kreneš da putuješ, nebitno je koliko puta se vratiš svojoj kući, dio tebe će uvijek ostati u drugim mjestima. Drugim ljudima. Drugim srcima. Različitim ulicama. Dio tebe nikada ne dođe kući.

Otkako sam dio YUPeace projekta, dio mene i mog srca živi u različitim gradovima.

Zatvorene granice Hrvatske za državljane Bosne i Hercegovine, su zahtjevale da krenem jednim novim putem, kojim do tada nikada nisam išla. Sam put na početku je ispao kao jedna velika avantura koja me preko Dunava, u jednom dijelu Srbije, prevela skelom na koju stane 6 auta, za koju do tada niko od nas nije znao. Ali kada idem u Sombor, pa čak i da moram preplivati Dunav, ne bi mi bilo teško.

Cijela ova Corona situacija nas je ostavila bez druženja, kampova i toliko iščekivanih zagrljaja, da me je na kraju kada se situacija malo poboljšala, srce ipak odvelo putem jednog grada u kojeg se svi rado vraćamo, rado mu stižemo i uvijek mu se radujemo – Somboru. Nije to toliko do grada ili njegovih ulica, nego do ljudi, koji vam svoj dom i svoje srce otvore da jedno vrijeme budete dio njih.
Već godinama traju moja prijateljstva sklopljena u YUPeace Mreži, a jedno od njih je moje i Vanjino koje traje nekoliko godina i nastalo je na jednom od naših morskih kampova.

Kada je nekoj od nas težak period, uvijek znamo da možemo biti oslonac jedna drugoj, ali i da smo tu da se radujemo svakom uspjehu i svakoj sitnici i da slavimo i male i velike pobjede skupa, na bilo koji način. Sada kada je meni naišao jedan teži period, Vanja je rekla: “Hajde spakuj se i dođi” što ispade pun pogodak, da se zvijezde poklopiše da obje imamo vremena i sredstava da se sastanemo. Svih 7 dana je bilo isplanirano. Ja sam imala jednu molbu, a to je da budemo pored vode, tako da je svaki dan bio ili Veliki Bački kanal, ili Dunav, ili Dunavski zaljev, Palićko, Zobnatičko ili Ludoško jezero.. Sombor i okolinu Sombora sam upoznala u skroz novom svjetlu.  

YUPeace ekipa kada je vidjela da sam stigla u Sombor, svaki dan su pisali, kad ćemo se vidjet, hajmo na kafu idemo ovamo, idemo onamo, jer niko nije očekivao da ću se zadržati baš 7 dana.  

Tisa, Valerija, Jasmina, Jelena, Tijana, Dunja, Anđela, Bojana, Andrea, svi su se potrudili da u svojim rasporedima nađu vremena za mene, popiju kafu sa mnom, popričaju o cijeloj situaciji u kojoj se trenutno nalazimo i da malo tako na neki način olakšamo jedni drugima cijelu ovu situaciju. Ne samo privatno, nego i na nivou YUPeace-a, kako nastaviti sada u ovom nekom novom svijetu. Znamo samo da će nas ljubav, mir i prijateljstvo koje osjećamo kada smo zajedno, pogurati da prebrodimo šta god da se nađe ispred nas.

Valerija, Tisa, Saša i Jasmina, su naravno bili tu da pripreme paprikaš, nešto što ne možete propustiti ako se nalazite u Vojvodini. O Sašinom paprikašu slušam već godinama, pa ovo je bila sjajna prilika da upravo probam i paprikaš, jer u Somboru se uvijek dobro i jede.

Za svaki dan bi mi trebala jedna stranica gdje bi svaku sitnicu i svaki momenat opisivala. Svi ljudi koje sam vidjela, su mi pružili podršku, ljubav i osjećaj sreće i prihvatanja. Nešto što nam fali kad god nemamo kampova. Nešto što samo možete osjetiti od naših YUPeace ljudi, kada smo na okupu. Ja sam uspjela da ukradem mali dio toga. Nadam se da kroz ovaj tekst i vi možete osjetiti jedan dio toga. Moje srce je sada na mjestu, znajući da u svakom trenutku imam negdje da odem, neko da mi se raduje i neko ko istinski brine ko sam i kako sam.  To je najbolji osjećaj na svijetu!